32Please respect copyright.ＰＥＮＡＮＡRZK4eeuOYv
Prva poglavlja nikad nisu bila jednostavna. Ova rečenica stajala je na bijelom papiru, sama i izolirana, poput usamljenog stabla u snježnoj pustoši. Odmaknuo sam prste od tipkovnice i protrljao oči. Iza prozora mog malog stana, zagrebački tramvaji cviljeli su zavojima, dok je poslijepodnevno sunce bacalo izdužene sjene preko radnog stola.
Pisao sam već dvadeset godina, ali tek sad sam se usudio ispričati vlastitu priču. Ne izravnu autobiografiju, to bi bilo prejednostavno, već nešto složenije: roman o tome kako sam postao pisac kroz najvažniju lekciju koju sam ikad naučio.
Moj prvi seminar kreativnog pisanja održavao se u skučenoj učionici na Filozofskom fakultetu. Stolice poslagane u krug, dvanaest studenata s bilježnicama u krilu, i profesor Petrović, sijedi gospodin u izlizanom smeđem sakou s kožnim zakrpama na laktovima.
"Tko želi prvi podijeliti svoj zadatak?" upitao je.
Pogledao sam svoj tekst, priču o mladiću koji se vraća u rodni grad. Drhtavom rukom podigao sam papir.
"Marko je bio nervozan dok se vlakom približavao rodnom Karlovcu," počeo sam čitati. "Brinuo se hoće li prepoznati stare prijatelje i kako će izgledati njegova bivša kuća. Grad je bio malen i depresivan, a sve ga je podsjećalo na teško djetinjstvo i komplicirani odnos s ocem."
Završio sam čitanje i pogledao prema profesoru. Njegove guste obrve spojile su se u jednu liniju, kapci spustili. Progutao sam knedlu.
"Gospodine Horvat," rekao je konačno. "Što mislite, kako se osjećao vaš Marko pri povratku kući?"
"Pa, bio je nervozan i zabrinut," odgovorio sam zbunjeno.
"A kako to znate?"
"Napisao sam to."
Profesor je skinuo naočale i pažljivo ih obrisao rupčićem. "To je problem. Vi ste nam to rekli. Ali čitatelj nije osjetio ništa od toga."
Vratio je naočale na nos i nagnuo se prema meni. "Pisanje nije objašnjavanje, mladi čovječe. Pisanje je tvorba iskustva."
Te noći nisam mogao zaspati. Ležao sam na krevetu dok je mjesečina crtala pravilne kvadrate na zidu moje sobe. Stvaranje iskustva. Riječi su odjekivale u meni.
Ujutro sam sjeo za stol. Novi prazan dokument. Kava se pušila pored tipkovnice, pare se kovitlale u zraku poput plesa duhova. Prsti su lebdjeli iznad tipaka. A onda sam počeo pisati:
32Please respect copyright.ＰＥＮＡＮＡKQPjuRCq0A
Kotači vagona udarali su o tračnice ritmično, tah-tum, tah-tum, poput ubrzanog bila srca. Marko je prislonio čelo uz hladno staklo prozora. U odrazu su mu oči izgledale veće, tamnije, kao da pripadaju nekom drugom. Krajolik se mijenjao; gradske zgrade ustupile su mjesto poljima, a onda su se u daljini počeli nazirati obrisi karlovačkih zvonika.
Stegnuo je ručku putne torbe toliko čvrsto da su mu zglobovi pobijelili. U džepu je napipao presavijenu fotografiju, jedinu koju je ponio sa sobom kad je prije deset godina otišao. Nije je trebao izvaditi da bi znao što prikazuje: otac stoji na mostu preko Korane, ne gleda u objektiv, lice mu je napola okrenuto.
"Karlovac, sljedeća stanica," oglasio se metalni glas kroz zvučnike.
Marko je izvukao mobitel. Dvadeset propuštenih poziva. Svi od sestre. Posljednja poruka: "Tata je pitao za tebe."
Spremi mobitel, pomislio je, ali prsti su mu sami kliznuli preko ekrana na ikonu galerije. Kućni broj. Stari hrast u dvorištu. Prozor njegove nekadašnje sobe, drugi s lijeva na katu. Zatvorio je aplikaciju i progutao knedlu koja mu se odjednom stvorila u grlu.
Vlak je usporavao, škripa kočnica parala je uši. Stanična zgrada izranjala je pred njim, žuta fasada koja se ljuštila, sat koji je i dalje kasnio petnaest minuta, baš kao i prije deset godina. Želudac mu se stisnuo u čvor dok je pristajao na peron poznatog, a opet potpuno stranog mjesta.
Na sljedećem satu, dok sam dovršavao čitanje, u prostoriji je vladala potpuna tišina. Podigao sam pogled. Nekoliko kolega brisalo je oči. Profesor Petrović kimnuo je glavom, jedva primjetno.
"To je to," rekao je tiho. "Pokazivanje, ne govorenje."
Sljedećih mjeseci rabio sam ovu lekciju nemilice. Počeo sam primjećivati svijet oko sebe na nov način, sitne geste koje otkrivaju više od riječi, način na koji svjetlost pada na lice osobe i otkriva njezino raspoloženje, kako se atmosfera prostorije mijenja s ulaskom određene osobe.
Na kraju semestra, profesor me pozvao u ured. Police pune knjiga protezale su se od poda do stropa. U zraku se osjećao miris duhana i stare kože.
"Vaša završna priča," rekao je, podižući moj rukopis s hrpom bilješki na marginama. "Objavio bih je u našem književnom časopisu. Uz vaše dopuštenje, naravno."
Otvorio sam usta, ali riječi nisu izlazile. Profesor se naslonio u svoju stolicu.
"Znate, postoje dvije vrste pisaca," nastavio je. "Oni koji govore svojim čitateljima što da misle i osjećaju, i oni koji omogućuju čitateljima da sami otkriju što misle i osjećaju. Vi ste postali ovo drugo."
Dvadeset godina kasnije, dok sjedim pred računalom u svom zagrebačkom stanu i pišem ovaj roman, još uvijek čujem profesorov glas. Sada sam ja taj koji podučava mlade pisce, koji prenosi lekciju koja mi je promijenila život.
Moj prvi roman leži na polici iznad radnog stola. Korice su malo izblijedjele od sunca, ali naslov je još uvijek jasno vidljiv: "Povratak". Počeo je kao priča o Marku, ali postao je mnogo više – postao je moje vlastito putovanje k razumijevanju najvažnije lekcije u pisanju i životu: ne reci mi da te boli, pokaži mi svoju ranu.
Nastavljam pisati, dok sunce polako zalazi iza krovova Zagreba. Kroz prste mi prolaze riječi, scene, životi. Pokazujem, ne govorim. I svaki put kad uspijem natjerati čitatelja da osjeti ono što ni sam nisam mogao izreći, znam da sam uspio.
~ © Yon Goldstein
ns 15.158.61.21da2
