Moj prvi urednik, Ivan Poropat, imao je običaj govoriti: "Kad pišeš dijalog, slušaj, ne izmišljaj." Sjedili bismo u njegovu uredu, zatrpanom rukopisima do stropa, dok je dim njegove cigarete stvarao maglu između nas.

"Problem s tvojim dijalozima, Matija," rekao bi, udarajući kažiprstom po mom rukopisu, "jest što svi tvoji likovi zvuče kao ti. Kao da razgovaraš sam sa sobom."

Imao sam dvadeset i šest godina, tek objavljenu prvu zbirku priča, i bio sam uvjeren da znam sve o pisanju. Posebno o dijalogu. Uostalom, razgovarao sam s ljudima cijeli život.

"Tvoji likovi možda izgovaraju različite riječi," nastavio je Ivan, "ali svi dišu istim ritmom, koriste istu sintaksu, iste jezične konstrukcije. To je kao da slušaš koncert gdje svi instrumenti sviraju istu melodiju."

Uvrijeđeno sam tresnuo rukopis natrag u torbu.

"Možda jednostavno pišem minimalističke dijaloge," odgovorio sam. "Ne mora svaki lik zvučati kao da je progutao stilistički priručnik."

Ivan se nasmijao, a brkovi su mu se raširili poput krila galeba.

"Ne radi se o stilistici, mladiću. Radi se o istini."

---

Kad sam se vratio u svoj iznajmljeni stan u Novom Zagrebu, bacio sam rukopis na stol i izašao na balkon. Dolje, u parku, dvije starice hranile su golubove, a grupa tinejdžera igrala je košarku na napuklom betonskom igralištu. Njihovi glasovi dizali su se do mene u fragmentima, nepovezanim, a opet jasnim.

"Ma pusti, Jožica, taj tvoj unuk samo gleda kako da izvuče lovu iz tebe..." "Isuse, ne pucaj, debilu! Dodaj!" "Ali što da mu kažem, da ga ne volim? Pa znaš da mu je otac..." "Otvoren sam, otvoren!"

Više od riječi, čuo sam ritmove njihova govora, stanke, nedovršene misli, ponavljanja. Svaki glas imao je svoju melodiju, svoju strukturu.

---

Te večeri nazvao sam sestru Marinu. Kao lingvistica koja se specijalizirala za sociolingvistiku, analizirala je kako ljudi različitih društvenih skupina koriste jezik.

"Naravno da ljudi različito govore," rekla je kad sam joj iznio Ivanovu kritiku. "Ne radi se samo o naglasku ili dijalektu, već o tome kako sastavljaju rečenice, koje riječi biraju, kako počinju i završavaju misli."

"Ali kako da to uhvatim u pisanju?" upitao sam. "Kako da ne zvuči izvještačeno?"

Marina je uzdahnula na drugoj strani linije.

"Slušaj, Matija. Ti si odrastao u akademskoj obitelji, okružen knjigama i ljudima koji govore istim rječnikom. Tvoj svijet je... ograničen. Ako želiš pisati uvjerljive dijaloge, moraš izaći iz svoje zone udobnosti."

"Što predlažeš?"

"Slušaj ljude. Ne samo što govore, već kako govore. I ne samo one koji zvuče kao ti."

---

Sljedećeg jutra počeo sam svoj eksperiment. Ponio sam malu bilježnicu i sjeo u kafić blizu Trga bana Jelačića. Naručio sam kavu i počeo slušati.

Konobarica: "Izvolite, gospodine. Jeste za još nešto? Kažu da su kroasani odlični danas."

Dva poslovna čovjeka za susjednim stolom: "Dakle, završio sam implementaciju onog softvera..." "Mmm-hmm." "I sad me zovu svaki dan s novim zahtjevima. Kao da sam im osobni IT." "A jesi li im ispostavio dodatni račun?" "Ma jesam k***c."

Starac koji je razgovarao sa svojim psom: "Ajde, Floki, budi dobar. Vidiš da ne možeš tu... Ne, rekao sam ne. E, tako... dobar pas."

Bilježio sam ne samo riječi, već i stanke, ponavljanja, nedovršene rečenice, naglašene slogove. Za svaki glas zapisao sam i kratki opis osobe, dob, odjeću, držanje, geste koje su pratile govor.

---

Tijekom sljedećih tjedana pretvorio sam se u lovca na glasove. Posjećivao sam mjesta gdje nikad prije nisam zalazio: ribarnicu na Dolcu, autoservis u Dubravi, starački dom u Maksimiru, noćni klub na Jarunu, čekaonicu na Hitnoj pomoći.

U svojoj bilježnici stvarao sam mapu ljudskih glasova, različitih ritmova, vokabulara, sintaksičnih struktura:

Sedamnaestogodišnja djevojka, sjedi na zidiću ispred škole, razgovara na mobitel. "Ono, totalno je bilo, kužiš? I ja sam joj kao, daj molim te, stvarno? A ona meni kao da jesam, i ja sam ono... Umrla sam. Doslovno. Ma umrla."

Taksist, srednjih godina, brz govor, skače s teme na temu. "A gdje vas vozim? Aha, Vukovarska... Sad će to, samo da prođemo ovu gužvu. Jeste za kraći put ili jeftiniji? Ma isto vam je to, kad bolje razmislim. Znate, ja vam vozim već petnaest godina, a prije sam radio u Končaru. Da, da, inženjer. Al' propalo sve to..."

---

Moja nova navika postala je i predmet spora s djevojkom Ivom.

"Opet pišeš?" upitala je jedne večeri, dok smo večerali u restoranu, a ja sam kradomice bilježio razgovor para za susjednim stolom.

"Samo slušam," odgovorio sam.

"Špijuniraš ljude usred večere," rekla je, spuštajući vilicu. "Matija, ovo je naš prvi slobodni vikend nakon mjesec dana, a ti si i dalje u svojoj glavi, sa svojim likovima."

Pogledao sam je. Iva nije govorila povišenim tonom, nikada nije, ali njezine riječi uvijek su imale određenu težinu, poput dobro odabranih kamena za zen vrt.

"Nisam u svojoj glavi," pokušao sam objasniti. "Upravo suprotno. Prvi put zaista slušam što se događa oko mene."

Iva je prekrižila ruke.

"I što točno čuješ?"

"Čujem da ona žena za susjednim stolom govori melodično, s dugim vokalima, vjerojatno je iz Dalmacije. Njezin muž ima kratke, odrezane rečenice, ponekad samo klimne glavom umjesto odgovora. Ona postavlja pitanja na koja ne očekuje odgovor, a on odgovara na pitanja koja ona nije postavila."

Iva je podigla obrvu.

"I što ti to govori? O njima?"

"Govori mi da su zajedno dugo vremena. Da imaju ustaljene obrasce komunikacije. Govori mi da je ona možda društvenija, dok je on introvertniji. Govori mi da postoje stvari koje ne izgovaraju, ali oboje znaju što su."

Iva je polako odložila salvetu.

"Zanimljivo," rekla je. "A što ti govori način na koji ja govorim? O meni?"

Progutao sam knedlu.

"Ti... govoriš precizno. Biraš riječi pažljivo, kao da važeš svaku prije nego je pustiš u svijet. Rijetko koristiš poštapalice. Tvoje rečenice imaju arhitekturu, znaju kamo idu od samog početka."

"I što ti to govori o meni?" ponovila je, gledajući me ravno u oči.

"Govori mi da si promišljena. Da ti je stalo do jasnoće. Da možda... držiš stvari pod kontrolom."

Iva se nasmijala, prvi put te večeri.

"Vidiš da možeš slušati kad hoćeš," rekla je, posežući za mojom rukom preko stola.

---

Tjedan dana kasnije pokazao sam Ivanu novi nacrt romana. U središtu priče bila je obitelj Kovačić, otac Stjepan, bivši tvornički radnik, majka Vesna, učiteljica, sin Davor koji se vratio iz inozemstva, i kći Ana koja nikada nije otišla.

Ivan je pročitao prvih pedeset stranica u tišini, povremeno otpuhujući dim cigarete prema prigušenom svjetlu stolne lampe.

"Ovo je... drugačije," rekao je konačno.

"Bolje ili gore?" upitao sam, pripremajući se za kritiku.

Ivan je skinuo naočale i protrljao oči.

"Čujem ih," rekao je jednostavno. "Čujem svaki glas posebno."

Stjepan Kovačić govorio je u kratkim, isprekidanim rečenicama, s mnogo šutnje između. Nije završavao misli, kao da očekuje da drugi znaju nastavak:

"Ovi političari... Sve isti. U moje vrijeme... Ma, pusti."

Vesna je govorila uredno, pedagoški, često koristeći umanjenice i eufemizme:

"Davore, dušo, možda bi bilo najbolje da malo promisliš o svojim opcijama. Znaš, nije sramota ponekad se vratiti na početak i krenuti drugim putem."

Davor je miješao engleski i hrvatski, koristio internacionalizme i profesionalni žargon IT industrije:

"Stari, ta firma je bila totalni startup disaster. CEO nije imao pojma, investitori breathing down our necks... Trebao sam odma prepoznati red flags."

Ana je govorila u dugim, zamršenim rečenicama koje su se vraćale same sebi, pune samoanalize i nesigurnosti:

"Možda sam trebala otići, kao Davor, iako, iskreno, nisam sigurna bi li me to promijenilo ili bih i tamo bila ista ja, sa svim svojim problemima, jer kažu da gdje god odeš nosiš sebe sa sobom, a ja baš i nisam najbolje društvo sama sebi, ako me razumiješ."

"Uspio si," rekao je Ivan, paleći novu cigaretu. "Svaki lik ima svoj glas. Čitatelj bi znao tko govori čak i bez oznaka dijaloga."

"Što se promijenilo?"

"Počeo sam slušati," odgovorio sam. "Stvarno slušati."

---

Roman je objavljen sljedeće godine. Kritičari su posebno isticali "autentičnost dijaloga" i "majstorsko korištenje govora kao sredstva karakterizacije".

Na promociji, nakon što su se posjetitelji razišli, Ivan mi je prišao s čašom viskija.

"Znaš što je najveća zamka pisanja dijaloga?" upitao je, ne očekujući odgovor. "Mislimo da znamo kako ljudi govore jer, eto, i sami govorimo. Ali većinu vremena ne slušamo, čujemo samo ono što očekujemo čuti."

Klimnuo sam.

"Otkrio sam nešto zanimljivo," rekao sam. "Kad pišem dijalog, ne čujem samo riječi. Vidim cijelu osobu, kako stoji, kako gestikulira, tempo disanja. Kao da ne pišem samo ono što govore, već i kako postoje u svijetu."

"To je to," rekao je Ivan. "Dijalog nije samo ono što je izrečeno. To je kompletan čin komunikacije, stanke, nedorečenosti, laži, istine koje se kriju ispod površine."

"I ono što nikada nije izgovoreno," dodao sam.

"Posebno to," rekao je Ivan, podižući čašu.

---

Godinama kasnije, kad sam počeo podučavati kreativno pisanje na Akademiji, uvijek sam svojim studentima davao isti prvi zadatak: provesti tjedan dana slušajući stvarne razgovore i zapisujući ih, a zatim napisati scenu dijaloga između dva lika koji imaju potpuno različite glasove.

"Ali to nije pošteno," rekao je jednom jedan student. "Krađa je prepisivati stvarne razgovore."

"Nije krađa," odgovorio sam. "To je istraživanje. Ne preuzimamo doslovne riječi, već učimo razumjeti kako različiti ljudi koriste jezik, kakav je ritam njihovog govora, koje riječi biraju i zašto."

"Ali umjetnost bi trebala biti kreativna, ne imitativna," insistirao je student.

Nasmiješio sam se, sjetivši se svojih početaka.

"Znate li što je dirigent Toscanini rekao violinistu koji je tvrdio da svira 'kreativno', a ne onako kako je skladatelj zamislio? 'Budi prvo dobar obrtnik, pa ćeš možda postati i umjetnik.'"

Student je izgledao zbunjeno.

"Kako to mislite?"

"Umjetnost nije stvar samo inspiracije ili kreativnosti," objasnio sam. "Ona zahtijeva vještinu, a vještina zahtijeva poznavanje materijala s kojim radite. Za pisca, taj materijal je ljudsko iskustvo, uključujući i način na koji ljudi govore."

---

Na proslavi mog pedesetog rođendana, Iva, sada moja supruga više od dvadeset godina, održala je zdravicu.

"Za one koji Matiju ne poznaju dobro," rekla je, "morate znati jednu stvar: on je profesionalni prisluškivač."

Smijeh se proširio prostorijom.

"Kad god uđete u kafić i vidite čovjeka koji se pretvara da čita novine, ali zapravo zapisuje što govorite, to je vjerojatno moj muž."

Još smijeha.

"Ali znate što? Taj čudni hobi učinio ga je ne samo boljim piscem, već i boljim čovjekom. Jer Matija ne sluša samo riječi, on čuje ono što se krije iza njih. I to je ono što njegovi likovi čine tako stvarnima: oni nisu samo glasovi na stranici, oni su ljudi sa svojim strahovima, željama i tajnama."

Iva je podigla čašu.

"Za Matiju, koji nam je svima pokazao da je umjetnost dijaloga zapravo umjetnost slušanja."

---

Dok pišem ove retke, pedesetšest mi je godina i objavio sam deset romana. Neki su bili uspješniji od drugih, ali zajedničko im je bilo jedno: likovi koji su govorili svojim glasovima, ne mojim.

Moja bilježnica s dijalozima još uvijek je sa mnom, iako sad često koristim aplikaciju za snimanje glasa na mobitelu. Ljudi me često pitaju je li to etično, snimati razgovore stranaca.

"Ne snimam identitete," odgovaram. "Snimam ritmove ljudskog govora, melodije koje stvaraju pojedine duše kad se izražavaju kroz riječi."

Možda najbolji kompliment koji sam ikad dobio, došao je od čitatelja koji mi je prišao na književnoj večeri.

"Znate," rekao je, "kad čitam vaše knjige, ne osjećam se kao da čitam. Osjećam se kao da prisluškujem stvarne ljude u stvarnom svijetu."

Nasmiješio sam se, znajući da je Ivanova lekcija iz onog zadimljenog ureda prije toliko godina bila jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj karijeri. Dijalog nije samo alat za prenošenje informacija, to je prozor u dušu lika. A da bi taj prozor bio jasan, pisac mora prvo naučiti istinski slušati.

Jer na kraju, najbolji dijalozi nikada ne govore samo ono što je rečeno. Oni govore i ono što je prešućeno, ono što titra između redaka.

I baš kao u stvarnom životu, najvažnije stvari često ostaju neizgovorene.