Umor me je gutao mjesecima. Tonula sam u bezdane iscrpljenosti iz kojih nisam vidjela izlaz. Moje tijelo, nekad vjerni saveznik, pretvorilo se u teret koji sam vukla kroz dane kao pretrpanu vreću pijeska.

Kad je sunce izlazilo, osjećala sam pogled koji me probada iz kuće preko puta. Starica iza zavjese, njene oči su me pratile kao da sam komad mesa koji želi proždrijeti. Nikad mi nije govorila, nismo se ni susretale, a ipak sam znala da me mrzi snagom koja nije imala objašnjenje u ovom svijetu.

Ne vjerujem u prokletstva. Barem nisam vjerovala. Odgojena sam u svijetu brojeva, logike i provjerljivih činjenica. Ali kako objasniti da se tvoje tijelo raspada bez medicinskog razloga? Kako objasniti da osjećaš kako te netko pije izdaleka?

Ihsan me spasio.

Moj dragi prijatelj, koji je jednog dana postao nešto više. Koliko sam malo znala o njemu! Godinama sam ga poznavala, a nekim čudom nikad nisam ispitivala dublje o njegovom porijeklu. Druz sa Golanske visoravni. Čovjek čiji je narod stoljećima čuvao tajne znanja koja moja zapadnjačka logika nije mogla obuhvatiti.

"Gilah," rekao mi je tog dana na telefonu, "dopusti mi da ti pomognem."

Pristala sam. Što sam drugo mogla? Liječnici su me pregledavali i slali doma s dijagnozom stresa. Ali ja sam znala da je ovo nešto drugo. Nešto dublje. Nešto što ima veze sa ženom koja me promatra kao kobac.

---

Sjećam se onog napitka. Imao je okus timijana, cimeta i nečeg gorkog što ne mogu imenovati. Sjećam se Ihsanovog glasa koji me uvjeravao da će sve biti dobro. I onda, ništa.

Probudila sam se u svom krevetu, s mirisom kave i osjećajem lakoće kojeg nisam osjetila mjesecima. Kao da su mi krila izrasla preko noći. Moje tijelo više nije bilo zatvor.

"Spasili smo te," rekao je Ihsan uz osmijeh.

Tek kasnije, u kupaonici, ugledala sam je, malu zelenu tetovažu na mom vratu. Hamsa. Ruka s okom u sredini dlana. Stara kao svijet, moćnija nego što sam mogla zamisliti.

"Dio tebe je sad," objasnio je Ihsan kad sam ga upitno pogledala. "Štitit će te zauvijek."

Nisam vjerovala. A onda sam vidjela.

---

Radila sam u vrtu kad je starica ponovo promolila svoje lice. Gledala me s mržnjom koja bi nekad spalila moju unutrašnjost. Ali ovog puta, osjetila sam toplinu na vratu. Hamsa se pokrenula.

To nije metafora. Doslovno se pokrenula. Iz male tetovaže izrasla je ruka, puna i stvarna, s okom koje je gledalo prema starici. Oko je zasjalo zelenim sjajem, i starica... Starica je nestala. Usisana u vrtlog koji je izbio iz oka na dlanu.

Trebala bih biti užasnuta. Trebala bih vrištati. Ali umjesto toga, osjetila sam samo mir. Kao da se vratila ravnoteža koju sam davno izgubila.

---

Ihsan mi je kasnije objasnio neke stvari o svom narodu. O vezama između svjetova koje Druzi razumiju. O silama koje mogu iscjeljivati i štititi, ali i kažnjavati one koji nanose zlo.

"Znaš," rekao je jednog dana dok smo sjedili u vrtu pod bademom, "moje starješine su te prihvatile kao jednu od nas. To nije uobičajeno."

"Zašto?" upitala sam, prolazeći prstima preko Hamse na mom vratu, osjećajući blagi puls energije ispod kože.

"Jer su vidjeli da smo predodređeni jedno za drugo," rekao je jednostavno, kao da konstatira boju neba.

Nekoć bih se nasmijala na takvu izjavu. Ali nakon svega što sam vidjela i osjetila, znala sam da je u pravu. Neke veze nadilaze objašnjenja, nadilaze vrijeme i prostor.

---

Život se nastavlja svojim tijekom. Sadim u vrtu, pišem svoje knjige, volim Ihsana. Ali ništa nije isto. Svijet je dublji, tajanstveniji nego što sam ikad zamišljala.

Ponekad noću, kad mjesec obasja spavaću sobu, Hamsa na mom vratu zasja blago zelenim svjetlom. Ihsan kaže da tada komunicira s njegovim precima, da im govori da sam dobro, da sam zaštićena.

Vjerujem mu. Zašto ne bih? U svijetu gdje tetovaža može progutati zlo i gdje ljubav može premostiti tisućljetne tradicije, sve je moguće.

Nikad više nisam vidjela staricu. Ponekad me prođe jeza kad pomislim na nju i pitam se gdje je sad. Ihsan kaže da je na putu pročišćenja, da će se jednog dana možda vratiti kao bolja osoba.

A ja? Ja sam žena s Hamsom na vratu. Žena koja stoji između svjetova, koja je vidjela čuda i nastavlja živjeti s tom spoznajom.

To je moja priča. Nevjerojatna, ali istinita, barem u svijetu gdje se stvarnost i magija dodiruju kao valovi koji zapljuskuju obalu našeg razumijevanja.