Moja koža pamti kad sam ga ugledala u Kiryat Bialiku, ispred tržnog centra Kiryon. Kako je sunce stvaralo aureolu oko njegove tamne kose, kako su mu zelene oči gledale u moje plave i zadržale se u dugom, značajnom pogledu. Čak ni tada nisam mogla znati kamo će me to odvesti.

Postoje dijelovi života koje ne možeš objasniti riječima. Pokušavala sam ih smjestiti u svoje romane, između redaka, u prostorima gdje čitatelji mogu osjetiti neizgovoreno. Ali neke istine odbijaju biti uhvaćene na papiru.

Bila sam Gilah Ashkenazi, spisateljica iz Haife. Žena plave kose i očiju boje ljetnog neba poslije kiše, kako je on to jednom rekao. Bila sam anomalija u moru tamnoputih Izraelaca, plavokosa žena čija je pojava privlačila poglede gdje god bi se pojavila. Živjela sam u svijetu riječi, brojeva i činjenica, vjerujući da se sve može objasniti i katalogizirati.

A onda sam srela njega. Čovjeka s dva imena.

---

Landwer Cafe postao je naš mali svemir. Miris vrhunskog espressa, police knjiga, meki naslonjači koji su nas pozivali da utonemo u njih. Taj kafić je bio neki međuprostor, ni ovdje ni tamo, savršeno mjesto za ljude poput nas, one koji žive na razmeđi.

"Možeš li mi objasniti kako to da imaš dva imena?" upitala sam ga tog dana, dok su se šalice pušile pred nama.

Ihsan, ili Isco, kako ga je majka zvala, nasmijao se. Njegove su oči mijenjale boju poput mora; nekad zelene kao šuma na Golanskoj visoravni, a nekad tamne poput najdubljeg jezerskog dna.

"Ihsan je ime koje sam dobio na rođenju," rekao je, promatrajući kako vrhovima prstiju prelazim po rubu šalice. "Isco je ime koje mi je dala mama, po njenom ocu, Franciscu. Talijanki je bilo teško nositi dijete s muslimanskim imenom u svijetu koji mrzi miješanje."

Upijala sam njegove riječi poput spužve. Znala sam ih složiti u rečenice, slagati mozaik njegova života. Ali istina je da sam već tada počela osjećati kako riječi nisu dovoljne za ono što se događalo između nas.

"Ihsan na arapskom znači 'dobro djelo'," nastavio je. "Isco ne znači ništa posebno, ali mom je uhu melodičnije."

Uzela sam gutljaj kave i osjetila nešto čudno. Kao da sam kroz taj napitak mogla osjetiti sve njene sastojke odjednom, gdje su zrna rasla, tko ih je brao, koje su ruke pržile zrna i kako. Bilo je zastrašujuće i prekrasno istovremeno.

"Zanimljivo je kako možemo biti više osoba odjednom," rekla sam, više sebi nego njemu. "Ponekad se osjećam kao netko tko stoji na mostu između dva svijeta, ne pripadajući potpuno nijednom."

Isco je zastao usred pokreta. Pogledao me je kao da me prvi put vidi.

"Rekao sam ti da će se nešto promijeniti," šapnuo je. "Nakon tetovaže. Nakon Hamse."

Instinktivno sam dodirnula svoj vrat, gdje je počivala malena tetovaža. Kao da je živjela vlastitim životom, ponekad sam mogla osjetiti kako pulsira ispod kože, kako diše zajedno sa mnom.

---

Te noći, u snu, posjetili su me njegovi preci. Druzi s Golanske visoravni, mudri i "dobri" kako ih je Isco opisivao. Stajali su u polukrugu, njihove bijele brade sjajile su se poput mjeseca, a u očima im je počivala mudrost toliko duboka da ju je bilo bolno gledati.

"Ti si most," rekao je jedan od njih, najstariji, s očima boje meda. "Ti si most između svjetova, Gilah Ashkenazi."

"Kakvih svjetova?" upitala sam, osjećajući kako mi se glas lomi od strahopoštovanja.

"Svjetova koji se dodiruju ali ne miješaju. Svijet života i svijet sjene. Svijet vidljivog i nevidljivog."

Usred sna, shvatila sam da je to Iscov stric, onaj koji mi je tetovirao Hamsu, onaj koji me spasio od zle starice. Ali kako sam to mogla znati kad ga nikad nisam vidjela?

"Hamsa koju nosiš nije samo zaštita," nastavio je čovjek, "ona je i prozor. Kroz nju možeš vidjeti ono što drugi ne vide."

Probudila sam se u zoru, okupana znojem. Na mojoj ruci stajala je mala bijela ptica. Gledala me svojim crnim, sjajnim očima, a zatim odletjela kroz prozor prema moru.

---

"Jesi li ikad imao osjećaj da ti stvarnost curi kroz prste?" upitala sam Isca sljedeći put kad smo se sreli. Hodali smo uz plažu u Haifi, dok je sunce tonulo u more, a nebo se bojalo nijansama narančaste i ružičaste.

"Svaki dan otkad poznajem tebe," odgovorio je s osmijehom koji je nosio tajnu.

"Jučer sam razgovarala s pticom," rekla sam, očekujući smijeh ili zabrinutost. Umjesto toga, dobila sam klimanje glave.

"Bijela ptica? S crnim očima?"

Zastala sam usred koraka. Pijesak pod mojim stopalima odjednom je postao nestvaran. "Kako znaš?"

"To je bio moj otac," rekao je jednostavno, kao da govori o vremenskim prilikama. "On te došao vidjeti."

Trebala sam biti šokirana. Trebala sam mu reći da je to nemoguće, da ljudi ne postaju ptice nakon smrti. Ali umjesto toga, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Suze olakšanja jer sam konačno naišla na nekoga tko razumije moje novo iskustvo.

"Zašto tvoj otac?"

Isco je slegnuo ramenima, podignuvši kamenčić s pijeska i bacivši ga u valove. "Tko zna? Možda je htio vidjeti ženu koja će biti njegova snaha."

Osjetila sam kako mi srce preskače otkucaj. Snaha? Je li to bila prosidba, ovako uz valove i zalazak sunca? Ali opet, ako su ptice mogle biti ljudi, a tetovaže progutati zlo, je li išta više bilo nemoguće?

---

Veza s Iscom Benasaijem, ili Ihsanom kako ga je zvala njegova zajednica Druza, bio je kao hodanje po rubu stvarnosti. Naučila sam da postoje ljudi koji žive u nekoliko svjetova istovremeno, koji mijenjaju imena ovisno o tome gdje stoje i s kim razgovaraju. Naučila sam da postoje tajne koje se prenose samo usmeno, kroz šapat i priče, generacijama.

"Moj narod ne zapisuje svoja učenja," rekao mi je jedne večeri dok smo gledali zvijezde s terase naše nove kuće. "Za nas, riječi na papiru gube svoju moć. Postaju mrtve."

Kao spisateljica, isprva sam se osjećala uvrijeđenom. Moj život bio je posvećen bilježenju riječi, stvaranju svjetova od tinte i papira. Ali s vremenom sam počela razumijevati. Neke stvari zaista ne mogu biti uhvaćene u slova, one žive u prostoru između izgovorenog i zamišljenog.

Moja Hamsa nastavila je pulsirati na vratu, isti ritam kao i moje srce. Ponekad, kad bih prolazila pored ljudi na ulici, mogla sam kroz nju vidjeti njihove sjene, ne one fizičke, već one duhovne. Vidjela sam njihove strahove, njihove nade, njihove tajne.

"To je dar," rekao je Isco jednog dana kad sam mu priznala. "Ali i odgovornost."

Znala sam da je u pravu. S vremenom sam naučila kontrolirati taj vid, koristiti ga samo kad je bilo neophodno. Postala sam most između svjetova, onog vidljivog i onog skrivenog. Kroz svoje romane, počela sam prenositi dijelove mudrosti koje sam primila, zakamuflirane u metafore i likove.

Moji čitatelji su govorili da im moje knjige donose snove kakve nikad prije nisu sanjali. Da se bude s osjećajem da su dotaknuli nešto veće od sebe.

Nisu znali da su to bile riječi mudraca s Golanske visoravni, prenošene kroz ženu koja je nosila Hamsu na vratu.

---

Sada, dok pišem ove retke, moja kći spava u sobi pored. Ima Iscove zelene oči i moju plavu kosu, kombinacija koja već sada privlači poglede kad hodamo gradom. Na njenoj maloj ruci, jedva vidljiva, stoji mala Hamsa, rođena s njom, nije tetovaža.

"Ona je most još više nego ti," rekao je Iscov stric kad ju je vidio prvi put. "Ona je budućnost."

Ne znam što to znači, ali s vremenom sam naučila prihvatiti misterij. Život je poetičniji kad nisu sve tajne razriješene.

A ja? Ja sam žena koja stoji između svjetova, koja vidi kroz veo stvarnosti i koja piše riječi u nadi da će nekome pomoći da vidi ljepotu u tajanstvenom.

Ja sam Gilah Ashkenazi Benasai, i ovo je moja priča.